Tooj, juntúul chan ch'íich'.
Juntéenake' tu ts'u’ u k'áaxil u lu’umil Yucatáne' yanchaj juntúul ch'íich u k'aaba’e' Tooj, leti’e’ jach chowak u nej yéetel ku léembal le kéen ju’uluk tumeen le k'iino', le o’olal ku tukulta’ale' leti'e’ jach ma’alob u yu’ubikubáa yéetel jach jats'uts.
Sáamsamal kéen sáaschajake’ u chuukáan ch'íich'o’ob kéen ajako’obe’ ku bino'ob u kaxant u yo’ocho'ob, ba’ale' Tooje’ ma’atech u bin, chéen ku p'áatal je’elel, ku ts'o’okole' chéen ku cha’antik u nej, tumeen ku tukultike’ leti’e’ ma’ unaj u meyaji’. Junp'éel k'iin táan u náats'al k'a’amkach iik’ yéetel u cháakile’ tuláakal le ch’íich’o’obo' tu múuch’ajubáaob uti'al u beetiko'ob jump'éel kúuchil tu'ux u ta'akikubáaob ti'al u kanáantikubáaob
-¡Tuláakalo'on unaj k áantaj! -tu ya'alajo'ob yéetel ki’-óolal.
Le ka'aj káaje' Tooje’ ma’ tu yóotik áantaj, ba’ale’ le ka’aj tu yilaj bix u muuk’ le k’a’amkach iik'o’ ka’aj túun tu jáan nats'ajubáa áantaj ti’al u beetpajal le kúuchilo'. Ba’ale' séeba’an úuchik u yu'ubik u ka’anal, ka’aj túun tu ta’aksajubáa ti' jump'éel chan káapjoolche’ ti'al u wenel junsúutuk, ba’ale’ u ki’ichkelem neje’ p’áat tich’tal paachil, ma’ ta'akpaji', ka’aj túun p'u'up’ucha'ab tumeen le k'a’amkach iik'o’, le ka’aj túun aaje’ ¡u neje’ ma’atech u jach léembal, yéetel mix jach jats’uts je’el bix ka’ache’!
Le ka’aj ila’abe’, jach che'ejta’ab tumeen le uláak’ ch'íich'o’obo’ ka’aj tu ch’a’aj su’tal. Tooje' yéetel u yaj-óolalil u puksi'ik'ale’ xik’nalnaj náach ichil u ts'u’ le k'áaxo’ tu’ux mixmáak ka’aj béeychajak u yilik.
Beey túuno' Tooje’, ka’alikil le k’iin je’elo’ tu na’anaj yéetel tu kanaj, asab uts ka’aj u yáant u yéet láak’o’ob máak, ma’ ka’aj p’áatak u chéen cha’ant u ki’ichkelemili’.
Beey túuno' te’el ichil u jets’eknakil u ts'u’ le k’áaxo' Tooje’, ikil u sen tsikbaltik u k’ajlayile’ p’áat bey jump’éel e’esajkaanbalil ti’al tuláakal le uláak’ ch’íich’o’ob u’uyiko’, tu’ux ku jach k’a’ajsike’ wáa ku nupikubáa máak ti’al áantaj ti’ jump’éel meyaje’ ku yu’ubikubáa nojba’alil.
El pequeño pájaro Toh
Había una vez, en la densa selva de Yucatán, un pájaro llamado Toh. Toh tenía una cola larga y muy colorida que brillaba bajo el sol, y por eso se creía el más hermoso y especial de todos.
Cada mañana, mientras sus amigos pájaros se despertaban y salían a buscar comida, Toh prefería descansar y admirar su cola, convencido de que no tenía que trabajar. Un día, una gran tormenta se acercó y todas las aves se reunieron para construir un refugio y protegerse.
—¡Todos debemos ayudar! —exclamaron con entusiasmo.
Aunque al principio Toh se negó, al ver la fuerza del viento, decidió unirse a la construcción. Sin embargo, pronto se sintió cansado y se escondió en una pequeña grieta para dormir un ratito. Al hacerlo, su hermosa cola quedó fuera del refugio. Durante la tormenta, el viento la azotó fuertemente, y cuando Toh despertó, ¡su cola ya no era tan brillante y colorida como antes!
Los demás pájaros se rieron y, con sus risas, Toh sintió una gran vergüenza. Con el corazón triste, decidió volar lejos y refugiarse en lo profundo de la selva, donde nadie pudiera verlo.
Desde ese día, Toh aprendió que ser humilde y ayudar a los demás es mucho más importante que presumir de su belleza. Y así, en la calma de la selva, Toh se volvió un ejemplo para todos los que escuchaban su historia, recordando que el trabajo en equipo y la solidaridad nos hacen verdaderamente especiales.